Gradska vlast platforme Možemo! i gradonačelnika Tomislava Tomaševića često se javno ponosi zelenim politikama, održivim razvojem i borbom za javni interes. No primjeri s terena, osobito u zagrebačkoj četvrti Trešnjevka, pokazuju kako se deklarativna ekologija često pretvara u betonsku stvarnost kad se isprepletu politički interesi i privatni apetiti.
U Adžijinoj ulici, poznatoj po mirnijem životnom ritmu i prisutnosti zelenih džepova u urbanom tkivu, jedna takva zelena površina pretvorena je – u parkiralište. I to ne bilo kakvo. Prostor je dan na korištenje ugostiteljskom objektu po simboličnoj cijeni od svega 4.750 kuna mjesečno. I dok će mnogi građani pomisliti kako je riječ o redovnom postupku zakupa, podaci pokazuju da je cijena višestruko niža od one koju plaćaju drugi ugostitelji za korištenje javnih površina, posebice onih koje se koriste kao proširenje terasa.
Ovakva nejednakost izazvala je lavinu nezadovoljstva među lokalnim ugostiteljima, ali i stanovnicima Trešnjevke. "Zašto netko dobiva gotovo cijeli mali parking za kikiriki, dok mi za jedan stol s dvije stolice plaćamo kao da iznajmljujemo stan u centru?" – pitaju se ogorčeni obrtnici. Građani pak imaju drugi problem – gubitak javnog prostora i sve veći broj kazni za parkiranje.
Kao da to nije dovoljno, situaciju dodatno usložnjava projekt obnove Doma sportova, vrijedan 45 milijuna eura. Iako nužan, projekt se provodi bez dovoljno planiranja o utjecaju na lokalnu infrastrukturu. Golema dizalica teška 650 tona i visoka 90 metara – ponos gradske vlasti – zauzela je gotovo cijeli postojeći parking uz dvoranu. Građani Trešnjevke, koji su već godinama u borbi za svako slobodno mjesto, sada doslovno nemaju gdje ostaviti vozilo.
U obližnjoj Pasarićevoj ulici, gotovo svaki automobil svakodnevno nosi “čestitku” komunalnog redarstva. Bez stvarne alternative, stanari su prisiljeni parkirati gdje stignu, a rezultat je konstantna represija. Kazne nisu iznimka, nego svakodnevica. Gradske službe djeluju neumoljivo prema građanima, dok su poduzetnici – barem oni “odabrani” – očito izuzeti iz istog režima.
Paralelno s ovim događanjima, Grad Zagreb je odlučio značajno povećati cijene najma javnih površina za ugostitelje. Najveći udar doživjeli su oni koji koriste parkirna mjesta kao terase – cijena najma skočila je s oko 400 kuna na čak 531 euro mjesečno u prvoj zoni. U drugoj i trećoj zoni cijene su proporcionalno niže, ali i dalje znatno više nego prije. Opravdanje gradske uprave glasi da se “sustav uređuje i usklađuje s tržišnim vrijednostima”. No stvarnost ugostitelja, pogođenih inflacijom i rastom operativnih troškova, ne podnosi tako jednostavne racionalizacije.
I tako, dok se jedni guše u birokraciji, povećanim davanjima i kaznama, drugi parkiraju na nekadašnjoj zelenoj površini za iznos koji ne pokriva ni režije prosječnog kioska.
Platforma Možemo! i gradonačelnik Tomašević izgradili su svoj politički identitet na zelenim politikama, socijalnoj pravdi i transparentnosti. No slučajevi poput ovoga otvaraju ozbiljna pitanja o vjerodostojnosti te slike. Umjesto da zelene površine ostanu sačuvane, one se pretvaraju u asfalt i rezervirane parkinge. Umjesto da se javni prostor koristi za potrebe građana, on se ustupa privatnim interesima pod povlaštenim uvjetima.
Sve to ostavlja gorak okus u ustima stanovnika Zagreba. I dok se gradska vlast deklarativno poziva na jednakost i okoliš, svakodnevica građana svodi se na borbu za parkirno mjesto, pritiske redara i osjećaj da je gradski prostor rezerviran za “povezane”.
Za koga se zapravo vodi ovaj grad? - pitaju se građani.
Izvori
- Jutarnji 1
- Grad Zagreb 2
- Večernji 3